Antonio Bosio

            Od svog osnutka Državni arhiv u Karlovcu skrbi o vrlo starom arhivskom gradivu koje je nezaobilazno za proučavanje povijesti našega grada. U to najstarije gradivo ubrajamo:

1. Povelju cara i kralja Josipa II. o uvrštenju Karlovca u red slobodnih kraljevskih gradova od 8. listopada 1781. godine;
2. Povelja cara i kralja Ferdinanda I. od 12. listopada 1837. godine;
3. Povelja cara i kralja Franje II. od 1. ožujka 1799. godine;
4. Statut grada Karlovca od 18. veljače 1778. godine o uređenju gradske uprave;
5. Fond Poglavarstva slobodnoga kraljevskog grada Karlovca (1714-1850);
6. Otvoreno pismo carice i kraljice Marije Terezije u kojem podjeljuje povlastice cehovima u Karlovačkom i Varaždinskom generalatu te Lici i Krbavi od 2. siječnja 1774. godine;
7. Otvoreno pismo župana Lovre Jurčića od 18. svibnja 1637. godine.

         1.

Premda je Karlovac 1777. dobio građansku upravu, još nije postao slobodan kraljevski grad. Da bi to postao, bila je potrebna vladarska povelja o darovanju povlastica, kao i zakonska odredba zajedničkog Ugarsko-hrvatskog sabora da se Karlovac uvršćuje u red slobodnih kraljevskih gradova. Povelju je izdao car i kralj Josip Drugi 8. listopada 1781., a Ugarsko-hrvatski sabor je njene odredbe potvrdio 1791. godine.[1]

         Povelja Josipa II. kojom Karlovcu podjeljuje status slobodnoga kraljevskog grada pisana je vrlo lijepo latinskim jezikom na pergameni, uvezana u kožne korice i uložena u posebnu željeznu kutiju. Na povelji je vrlo ukusno i vješto naslikan propisani gradski grb.[2]

        Poveljom Karlovac postaje kolektivna plemićka osoba sa svim povlasticama te mjestom i glasom u Saboru. Josip II. u uvodu obrazlaže povelju. On uvjerava da mu je na srcu blagostanje njegovih naroda, a da se to može postići samo u miru i pod zaštitom zakona obrtom, prometom i trgovinom. Osobito bi pak želio da se unaprijedi nutarnji i vanjski promet, naročito prema moru, kako bi se obilnim poljodjelskim proizvodima Ugarske i Hrvatske omogućio što lakši i brži prijevoz do Jadranskoga mora. Nadalje kralj u povelji spominje da je već njegova majka kraljica Marija Terezija unapređivala promet i trgovinu, izdavši mnoge korisne i valjane odredbe te povisivši Karlovac kao ključ primorskih luka na čast slobodnoga kraljevskog grada, ali da ju je smrt zatekla prije nego li je mogla povelju izdati.[3]

       U povelji se nadalje pohvalno ističu zasluge Karlovca u vrijeme turske opasnosti, da su Karlovčani podnijeli mnoge žrtve za opće dobro, žrtvujući vlastiti imetak i vozeći na svojim lađama hranu za kraljevu vojsku.

Obazirući se na ove odlične zasluge, kralj izjavljuje da prihvaća odluku svoje majke kraljice Marije Terezije i podiže Karlovac na čast slobodnoga kraljevskog grada, a da će Karlovčani za stečene koristi morati uplatiti u državnu blagajnu tek dio troška.

      Povelja Josipa II. čuva se u Zbirci isprava u Državnom arhivu u Karlovcu.

2.

      Statut grada Karlovca do novijega vremena gotovo da nije bio poznat. Radoslav Lopašić ga ne spominje u svojem djelu o Karlovcu. Rudolf Strohal navodi neke podatke koji se u njemu nalaze, ali ne naznačuje izvor iz kojega ih je crpio. Zlatko Herkov u članku „Statut grada Karlovca od godine 1778.“ spominje samo njegov njemački prijevod i smatra ga izvornikom. Tek Katica Miholović u predgovoru knjizi „Statut grada Karlovca 1778.“ otkriva da je njegov latinski izvornik pronađen prilikom sređivanja gradiva arhivskoga fonda Poglavarstva slobodnoga kraljevskog grada Karlovca. [4]

Statut su sastavili kraljevski povjerenici Josip Majláth de Székhely i Nikola Škrlec Lomnički. Predan je prvom gradskom načelniku Ivanu Guttereru nakon prvih izbora za gradski magistrat na prvoj sjednici 18. veljače 1778. godine. Statut sadrži pravila o unutarnjem ustrojstvu gradske uprave.

       Tekst Statuta je napisan na 36 stranica običnog papira koji se tada koristio za službene potrebe. Naslov i naslovi poglavlja istaknuti su malo pojačanim slovima, a poglavlja su jasno odijeljena. Statut ima 121 članak, a podijeljen je prema dužnostima i poslovima koje je dužan obavljati gradski magistrat.

       Osim Statuta pronađeni su prilikom sređivanja gradiva Poglavarstva slobodnoga kraljevskog grada Karlovca i drugi dokumenti koji govore o uređenju grada, o pregovorima s vojnim vlastima o utvrđivanju teritorija grada, tj. granicama, određivanju plaća gradskim dužnosnicima, razne upute za ustroj i rad gradske uprave prema zakonima i uredbama koje su potpisali spomenuti kraljevski povjerenici.

       Prijepis Statuta na njemački jezik čuva se u nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

       Statut grada Karlovca je vrijedan povijesni izvor ne samo za proučavanje prve organizacije uprave grada Karlovca, nego i za povijest naših gradova uopće, jer ga je sastavio Nikola Škrlec Lomnički, najbolji poznavalac zakona i propisa 18. stoljeća. On je Statut sastavio, uz uvaženje posebnih prilika grada Karlovca, na temelju zakonskih propisa i mnogobrojnih kraljevskih otpisa i naredaba do kojih je često teško doći ili ih naći na jednome mjestu. Statut po sadržaju točno odgovara načelima o gradskoj upravi toga doba sadržanima u statutima koji su za naše gradove izrađeni tijekom 18. stoljeća.[5]

3.

U najstarije i najvrjednije arhivsko gradivo koje se čuva u spremištima Državnoga arhiva u Karlovcu ubrajamo velik i povijesnim podacima bogat arhivski fond. Riječ je o fondu Poglavarstva slobodnoga kraljevskog grada Karlovca (1714-1850). Fond je nastao radom gradske uprave grada Karlovca od 1714. do 1850. godine. Dokumenti nisu u potpunosti sačuvani za spomenuto razdoblje: za neke vremenske odsječke sačuvano je više gradiva, a za neke samo fragmentarno. Tako je za period od 1714. do 1777. godine sačuvano svega 587 dokumenata.

Fond Poglavarstva sl. kr. grada Karlovca (1714-1850) obuhvaća dakle knjige i spise karlovačke gradske uprave. Dokumenti su pisani latinskim, njemačkim i hrvatskim jezikom (kajkavštinom). Latinski je bio službeni jezik hrvatskoga kraljevstva, njemački – jezik vojne uprave, a hrvatski – jezik domaćega stanovništva. Premda je grad Karlovac osnovan 1579. godine, dokumenti prije 1714. nisu sačuvani. Ipak, i ovo sačuvano gradivo odnosi se na vrlo važno razdoblje karlovačke prošlosti:

1. razdoblje još potpuno vojne uprave (1714-1763)
2. razdoblje ograničene civilne uprave (1763-1778)
3. stvaranje civilnoga poglavarstva (1778-1781)
4. civilnu upravu do francuske vladavine (1781-1809)
5. francusku upravu (1809-1813)
6. razdoblje administrativne magistratske uprave (1813-1822)
7. razdoblje ponovo uspostavljenog magistrata (1822-1850).

………………………………….                  

Fond se sastoji od 250 arhivskih kutija spisa i 250 knjiga, odnosno 40 d/m. Gradivo je do sada bilo sređeno po načelu prvobitnog reda samoga stvaratelja (gradskog poglavarstva i njegovih tijela). Velik je posao napravila bivša ravnateljica Arhiva i arhivistica za starije gradivo gospođa Katica Miholović izdavši analitički inventar najstarijega gradiva (1714-1781).

S vremenom se pokazala potreba sređivanja gradiva Poglavarstva po drugim načelima i suvremenim normama. Godine 2006. započet opsežan i dugotrajan proces ponovnog, temeljitog i sustavnog sređivanja. Do sada su sređeni spisi i knjige za razdoblje od 1714. do 1786. godine. Spisi se obrađuju tematski, po serijama i podserijama, a unutar toga kronološki. Po sadržaju se dokumenti uglavnom odnose na dopisivanje (korespondenciju) s vojnim vlastima (generalnom komandom), civilnim vlastima (Kraljevskim ugarskim namjesničkim vijećem, Severinskom županijom itd), a velik dio spisa je privatno-pravne prirode.

4.

Cehovi su bili zatvorena društva koja su se ravnala po strogim pravilima (artikulama). Pravila su podjeljivali vladari te vojne i gradske vlasti. Prvi pravilnik o radu i uređenju karlovačkih cehova i njihovih članova izdalo je gradsko vojno zapovjedništvo 1696. godine. Svaki je ceh, osim pravila, imao svoj pečat, zastavu, blagajnu, škrinju za čuvanje dokumenata (tzv. ladicu), sveca zaštitnika i dr. Cehom je upravljao meštar (predstojnik), kojeg su birali majstori – članovi ceha na skupštinama. U zanatskim su radionicama osim majstora radili pomoćnici (kalfe) i šegrti (naučnici).

Većina je karlovačkih cehova bila udružena u tzv. glavni ili veliki ceh, koji je usuglašavao njihov rad, vodio brigu o zajedničkim stvarima, organizirao zajedničke vjerske i druge svečanosti itd. Na njegovu su čelu bila dva meštra, koja su birali meštri udruženih cehova.

Kraljica Marija Terezija podijelila je 21. rujna 1767. novi red (povelju) cehovima cijele karlovačke krajine. To je zapravo otvoreno pismo u kojem kraljica odobrava i podjeljuje zanatski red i slobode (povlastice). Karlovačko je gradsko vojno poglavarstvo izdalo prijepis te povelje 2. siječnja 1774. godine. Povelja, tj. njen prijepis pisan je na papiru njemačkim jezikom i gotičkim pismom, nosi pečat vojnog poglavarstva, vrlo je dobro očuvan i čuva se u Zbirci isprava u Državnom arhivu u Karlovcu.

5.

Najstariju skupinu dokumenata našega arhiva sačinjavaju spisi Ostavštine Jurčić, tj. obiteljskog fonda Jurčić. Ovamo ubrajamo:

1.   Otvoreno pismo župana Lovre Jurčića iz 1637. godine (rukopis 43 x 28 cm, dvije stranice)
2.   Oporuku Ivana Žerjavića iz Lazine god. 1675.
3.   Otvoreno pismo Mikule Kyriana o kupnji trsja iz 1762. godine
4.   Otvoreno pismo Mikule Francetića, župana Plemenite općine Draganića iz 1765. godine
5.   Otvoreno pismo Josipa Križančića, župana općine Draganića o kupnji iz 1814. godine.

Svi navedeni dokumenti pisani su na papiru crnilom, hrvatskim jezikom i latiničnim pismom i dobro su očuvani. Jezik je kajkavština draganićkog kraja i ima obilježja svoga vremena i mjesta. Dokumenti još čekaju jezičnu i povijesnu analizu.

Otvoreno pismo župana Lovre Jurchycha, kako je njegovo prezime napisano u izvorniku, iz 1637. godine najstariji je dokument koji se čuva u Državnom arhivu u Karlovcu. To je spis pravne naravi. Lovre Jurchych je bio na čelu Plemenite općine draganićke i obnašao sudbenu vlast. U prvom dijelu spisa, koji je napisan 19. veljače 1637, župan Lovre Jurchych je s ostalim odličnim ljudima Plemenite općine draganićke (tj. vijećem) svjedok kupoprodajnog ugovora između Jurja Palyszaka, prodavatelja zemlje i Martina Jurchycha, kupca zemlje. U drugom dijelu spisa Lovre Jurchych i općinsko vijeće svjedoci su tužbe Mihaela Palyszaka, sina prodavatelja zemlje protiv Marete (Margarete), udovice kupca Martina Jurchycha. Taj dio spisa datiran je 7. svibnja 1637. godine. U trećem dijelu pisma od 18. svibnja 1637. župan Lovre Jurchych i vijeće potvrđuju općinskim pečatom pogodbu i ugovor između Mihaela Palyszaka i Margarete Jurchych kojim spomenuta zemlja ostaje u trajnom vlasništvu Margarete Jurchych

Osim gore spomenutog gradiva, Državni arhiv u Karlovcu čuva još niz vrijednih fondova i zbirki kako za istraživanje povijesti grada Karlovca i šire okolice, tako i za usluge stanovnicima grada i županije. Vrijedno je svako gradivo koje ima svoje korisnike, tj. koje može pomoći bilo kojem čovjeku u rješavanju njegovih problema. Arhivi nisu tako ustanove koje samo čuvaju stare spise i knjige, nego ih pripremaju i daju na uporabu svakome kome zatrebaju.

Literatura:

1. Katica Miholović: „Slobodni i kraljevski grad Karlovac“, Povijesni arhiv u Karlovcu, Karlovac 1994.
2. Radoslav Lopašić: Karlovac – poviest i mjestopis grada i okolice“, Matica Hrvatska, Zagreb 1879, pretisak 1993.
3. Zlatko Herkov: „Statut grada Karlovca od godine 1778.“ u „Karlovac 1579-1979“, Historijski arhiv u Karlovcu, Karlovac 1979.
4. „Statut grada Karlovca 1778“, priredila Katica Miholović, Državni arhiv u Karlovcu, Karlovac 2000.

[1] Katica Miholović: „Slobodni i kraljevski grad Karlovac“, Povijesni arhiv u Karlovcu, Karlovac 1994, str. 16
[2] Radoslav Lopašić: „Karlovac – poviest i mjestopis grada i okolice“, Matica Hrvatska, Zagreb 1879, pretisak 1993, str. 54
[3] Isto, str. 52-53
[4] „Statut grada Karlovca 1778.“, priredila Katica Miholović, Državni arhiv u Karlovcu, Karlovac 2000, str. VI
[5] Zlatko Herkov: „Statut grada Karlovca od godine 1778.“ u „Karlovac 1579-1979“, Historijski arhiv u Karlovcu, Karlovac 1979, str. 111